Gospodarske mjere koje je Vlada do sada poduzela ili najavila kao odgovor na posljedice Covid-krize nisu tako “obilne” kako se mnogima čini. Svježa likvidnost mora se ubrizgati u sustav sada, u vremenskom okviru koji se mjeri danima, a ne tjednima.
Država mora nadoknaditi izgubljeno vrijeme učinkovitim i po potrebi kreativnim administrativnim rješenjima koja će omogućiti trenutačno aktiviranje zajamčenih kredita, kao i promptnu isplatu minimalaca, primjerice kao “negativan porez”.
Novac se mora “isprintati”
Novac se mora “isprintati” i to sada, dok još može raditi. Srbija ima “rezerve” i deviza i povjerenja, čija je svrha upravo da se iskoriste u ovakvom trenutku. Vlada već sada mora pripremiti nove mjere jasno usmjerene na spašavanje zdravog tkiva gospodarstva (npr. kroz otkup potraživanja), kao i jasno izraziti solidarnost s više ili manje pogođenim građanima. Umjesto univerzalne isplate od 100 eura i obećanja da plaće u javnom sektoru neće biti pogođene, potrebno je povećanje naknada za nezaposlene i socijalne pomoći.
Naše mjere obuhvaćaju šire skupine od onih kojima je pomoć potrebna
Paket mjera u zemlji čije su protuinfektivne mjere među najdrastičnijim, a koja “puca na potrebe”, tj. kroz široku pokrivenost ciljnih skupina, mora biti opsežna. Naše mjere obuhvaćaju šire skupine od onih kojima je pomoć potrebna jer naš institucionalni aparat nije pripremljen za brzo i fino usmjeravanje sredstava, no čini se da je stupanj do kojeg će mjere, čak i kada se aktiviraju, doprijeti do onih kojima je pomoć potrebna, prilično ograničen. .
Povećani proračunski troškovi i kašnjenje u naplati poreza povećavaju proračunski manjak za samo 6,7% BDP-a (oko 3,1 milijardu eura), što uz procijenjene autonomne učinke krize na prihode, te uz smanjenje prethodno planiranih troškova (unatoč povećanim troškovima za zdravstvo). !) povećava ukupni deficit za 8,6% BDP-a (oko 4 milijarde eura). Takvi deficiti vidljivi su iu daleko manje kriznim uvjetima. Istovremeno, dio će se vratiti kada poslovni subjekti koji uspješno prebrode krizu podmire odgođene porezne obveze.
Bankovno kreditiranje sigurno ne opterećuje deficit ove godine
Nadalje, ako mjere, kada se provedu, uspiju potaknuti kreditiranje gospodarstva za 4,8 posto BDP-a (oko 2,2 milijarde eura), to bi za Srbiju, koja ima plitka financijska tržišta, bio značajan iznos. Na malo razvijenijim tržištima ti su iznosi puno veći – npr. Češka planira ubrizgati kredite u iznosu od 14 posto BDP-a. U svakom slučaju, kreditiranje banaka sigurno ne opterećuje deficit ove godine, a ubuduće će ga opteretiti samo u iznosu aktiviranih jamstava.
Kreditna likvidnost neće doseći mnoge u skorije vrijeme (ili uopće). Iako je NBS početkom ožujka počela ozbiljno ubrizgavati likvidnost u financijski sustav, nova likvidnost za sada dolazi samo do ograničenog broja najpouzdanijih bankarskih klijenata s otvorenim kreditnim linijama.
Nova likvidnost iz banaka u gospodarstvo neće teći sve dok državna jamstva koja će rizik za banke svesti na prihvatljivu mjeru, pogotovo prije prijevremenog i širokog moratorija na otplatu dugova, povećaju neizvjesnost.
Zasigurno će trebati neko vrijeme, a bit će potrebna posebna administrativna agilnost kako bi zajmovi duboko zahvatili sektor malih i srednjih poduzeća. Čak 50 posto mikro, malih i srednjih poduzeća (MSP) u Srbiji ne koristi bankarske kredite, a dobar dio onih koji ih koriste nisu stalni klijenti. Može li se osmisliti mehanizam, kakav je uspostavila Švicarska, kojim bi banke, ili barem Fond za razvoj, davali kredite do određenog postotka prošlogodišnjeg iskazanog prihoda – u jednom danu?
Preispitati namjeru da konkretne isplate “minimalaca” budu tek u svibnju
Potrebno je da Vlada preispita namjeru da se tek u svibnju konkretiziraju isplate “minimalaca”, jer oni su najsigurniji način da pomoć, i to brzo, stigne do onih kojima je potrebna. Riječ je o isplati minimalne plaće za svakog zaposlenog kod poduzetnika u sustavu paušalnog oporezivanja i u sustavu poslovnih knjiga (oni koji plaćaju porez na stvarni dohodak) MSP-a, kao i pola minimalne plaće za one na prisilni odmor u velikim poduzećima.
Ova će mjera, ako se uspješno provede, ubrizgati značajnih 1,8% BDP-a (oko 800 milijuna eura), nažalost raspoređenih na velik broj subjekata, uključujući i one koji sada još uvijek dobro posluju. Oslobođeni će biti samo poduzetnici koji su u sustavu PDV-a, iz nepoznatih i teško zamislivih razloga (?!).
Mora postojati i način da se plaćanje izvrši promptno, npr. preko porezne uprave, pa makar i kao “negativni porez”. Administracija, iz bilo kojeg razloga, na primjer, da se ex-ante zakonski osigura da su sredstva stvarno isplaćena zaposlenicima – nedopustiv je razlog za kašnjenje.
Administrativno ograničenje plaćanja “minimalca”
Administrativno ograničavanje isplate “minimalca” onima koji nisu otpustili više od 10% zaposlenika je nepotrebno, a među produktivnijim tvrtkama opteretit će one kojima je pomoć najpotrebnija.
Namjera da se zapošljavanje što više zaštiti postoji, naravno, ali sama činjenica da se potpore isplaćuju razmjerno broju zaposlenih značajno pomaže ostvarenju tog cilja. Za one koji već plaćaju minimalnu plaću, zadržavanje zaposlenika pod ovim uvjetima neće imati nikakve veze, tako da 10% neće funkcionirati.
Međutim, u tvrtkama s višim plaćama, tj. za one koji su mogli zaraditi veće plaće po zaposlenom, ograničenje znači da neće dobiti pomoć ako su u većim poteškoćama. Čak i ako im se uskrati pristup likvidnosti, nedostatak obrtnog kapitala gurnut će ih u bankrot i vjerojatno nesolventnost.
Dok je disperzija pomoći gospodarstvu vjerojatno bila neizbježna, velikodušnost i disperziju mjera pomoći stanovništvu teže je opravdati. Mjera koja se trenutno naziva “fiskalni poticaj”, prema kojoj se građanima isplaćuje subvencija (po 100 eura) još dugo neće imati nikakav poticajni učinak, dok se ne osmisli način na koji će se to isplaćivati.
Kad ima učinka, bit će mali jer plaćanje bogatijih kućanstava, osim što je nepravedno, nema nikakvog učinka. Uštedjet će se, ili dobro potrošiti na uvoznu robu.
Nužna je zaštita onih koji su do krize radili “na sivo”.
S druge strane, zaštita najugroženijih, posebice onih koji su do krize radili “na sivo”, nužna je. Bolje ciljanje potreba u segmentu građana sasvim je moguće. Srbija je uspostavila kanale za pružanje socijalne pomoći, a sada ih treba proširiti i ojačati.
Nesklonost ulasku u veliki minus i obveze je razumljiva, ali novac se mora “isprintati” i to sada, dok tiskanje još može pomoći. Što duže budemo čekali, veći će dio gospodarstva pasti u nelikvidnost, a tada će biti kasno za “printanje”. S obzirom na desetljećima staru nesposobnost Srbije da se prilagodi svojim financijskim mogućnostima, razumljivo je da sada vlast i brojni ekonomisti žele zaštititi teško stečenu “stabilnost”.
Međutim, “čvrsta ruka” sada može postati samoozljeđivanje. Novac je, s makroekonomskog gledišta, fikcija. Kruži od jednog do drugog poslovnog subjekta iu svakom trenutku služi da proizvedena roba “dođe” do onih koji je žele i mogu kupiti.
S padom gospodarske aktivnosti smanjuje se i “kruženje” novca, pa ga država mora svojim intervencijama ubrizgavati i utjecati na količinu koja cirkulira, a time i na količinu robe koja se traži i kupuje. Time se sprječava daljnji pad proizvodnje i ublažava kako pad javnih prihoda tako i povećanje nelikvidnosti gospodarskih subjekata.
“Tiskanje” novca će proizvesti određenu inflaciju
“Tiskanje” novca će proizvesti određenu inflaciju i to je ovaj put (razumno) poželjno. Poskupljenje je sada potrebno kako bi se spriječio pretjerani pad nekih cijena (što znači pad potražnje), iako će zbog toga rasti cijene drugih proizvoda. Da nije bilo potrebe plaćati uvoz devizama, trebalo bi pustiti inflaciju da raste dok ne počne ozbiljno remetiti kalkulacije poduzeća (neću licitirati o kojoj je to razini, ekonomisti se o tome mogu dugo raspravljati).
Problem može biti nespremnost, odnosno nesposobnost domaćeg financijskog sektora da posreduje potrebnu likvidnost od NBS-a (tiskarstva) do države. U tom slučaju postoje globalna financijska tržišta ili MMF.
Ne treba bježati ni od povećanja duga. Svi će iz ove krize izaći zaduženiji. Vanjski dug je prijenos platne moći Srbije iz budućnosti u sadašnjost, a unutarnji je prijenos plaćanja s jednih građana (budućih poreznih obveznika, ili svih građana, zbog inflacije) na druge (one koji danas primaju pomoć).
U svakom slučaju, u takvu preraspodjelu platežne moći ulazi se da bi se danas proizvodilo više, tj. kako bismo svi zajedno uz današnju i sutrašnju proizvodnju imali više za trošiti.
Svi će biti pogođeni inflacijom u određenoj mjeri
Naravno, mala zemlja kao što je Srbija mora voditi računa o tečaju i rezervama, prije svega održavanjem povjerenja u svoju platežnu sposobnost prema inozemstvu. Što to točno znači u ovim uvjetima nije sasvim jasno jer je cijeli svijet izbačen iz ravnoteže – tiskaju se i dolari i euri. Svi će biti pogođeni inflacijom u određenoj mjeri.
Samo treba nekako uliti više povjerenja od drugih. Svakako, nedavno snažno demonstrirana makrofinancijska disciplina stvorila je “kapital” u izgrađenom povjerenju koji sada treba “držati u rezervi”, u slučaju da se moramo zadužiti za jačanje stvarnih rezervi.
Ishitrene populističke mjere i netransparentnost, s druge strane, ne idu nam na ruku. Šteta je što je NBS prestala objavljivati podatke o dnevnim intervencijama na deviznom tržištu (početkom siječnja iz neuvjerljivih razloga).
Ali ni za održavanje vanjske ravnoteže, pretjerana čvrstoća u ovim neobičnim povijesnim uvjetima nije poželjna. Naime, Covid-kriza urušila je proizvodne kapacitete cijelog svijeta. Uvozna potražnja svake zemlje smanjit će se zbog vlastite smanjene gospodarske aktivnosti, a izvoz će se smanjivati proporcionalno padu aktivnosti trgovinskih partnera.
U principu, što je zemlja uspješnija u održavanju proizvodnje, to će negativni utjecaj na trgovinsku bilancu biti blaži. U slučaju da zbog toga uvoz padne manje od izvoza, potrebno je usmjeriti potražnju na domaće tržište, umjesto na inozemno uz određenu deprecijaciju. No, pad izvoza ovisi i o njegovoj robnoj strukturi.
U našem slučaju, srećom, ne ovisimo puno o turizmu, a izvozimo hranu, kao i mnoge “nevidljive” usluge koje su još uvijek tražene i koje se mogu proizvesti – posebice IT, te zabavni i medijski program. S druge strane, naš izvoz uključuje i neke djelatnosti koje su sada jako pogođene: Beograd izvozi logističke i transportne usluge, a proizvodnja automobilske opreme (svjetska potražnja za automobilima je stala) važna je za mnoga manja mjesta.
U tim se uvjetima trgovinska ravnoteža najbolje brani finim strukturnim mjerama (nikako trgovinskim barijerama). U nastojanju da održi proizvodnju, država bi se posebno trebala fokusirati na pomoć izvoznicima kako u likvidnosti tako iu očuvanju njihovih lanaca vrijednosti.
Također, treba razmisliti o mjerama koje mogu smanjiti uvoz luksuzne robe, možda kroz poreznu politiku, ali svakako ne povećanjem kupovne moći ionako bogatih. U tom smislu mjere usmjerene na povećanje građanske solidarnosti također bi pogodovale trgovinskoj bilanci.
Rješavanje rastuće nelikvidnosti u gospodarstvu
Još je jedna stvar u ovom trenutku sigurna. Čak i ako Vlada uspije “popraviti vrijeme” i sada uspješno ubrizgati likvidnost, mora se nositi s neizbježno rastućom nelikvidnošću u gospodarstvu. Uz sve navedene zadaće, Vlada će morati pažljivije i preciznije razgraničiti kojim subjektima pomaže, kao i pripremiti se za dublje i složenije “kirurške zahvate”.
Ministarstvo gospodarstva već sada mora osnažiti kanale kojima će otklanjati uska grla, podržati kritične igrače i rezati gdje treba, kao i mehanizme javnog nadzora. Sinergijsko i usklađeno obavljanje tolikog mnoštva zadataka zahtijevat će da različiti dijelovi države funkcioniraju kao sustav – s jasnim zadaćama, pravilima igre, ali i autonomijom svakog igrača u sustavu – bez improvizacija.
CEVES, Autor: Kori Udovički, dr. sc
bif.rs
