U trenutku kada u Srbiji od Covida zvanično umiru stotine ljudi, važno je da bude jasno da to nije bilo neizbežno. I nije točno da se u ovoj krizi mora birati između zdravlja građana i gospodarstva. Upravo suprotno, upravljanje zdravstvom postalo je jedna od najvažnijih ekonomskih politika – ako Vlada ne drži epidemiju pod kontrolom, njezino eksplozivno širenje preuzima kontrolu nad svime, koliko god Vlada pribjegavala represiji, piše Kori Udovički, bivša Ministar za lokalnu samoupravu i državnu upravu u Vladi Republike Srbije.
U Srbiji se danas gine zbog cinične izborne kalkulacije, ali i zato što Aleksandar Vučić, uz svu kontrolu koju ima nad svojom strankom i državnim (represivnim) aparatom, nije u stanju upravljati finim sustavom mjera i poticaja, koji nužna je za srpsku privredu dovela u sigurnu luku. Da je mogao, mogao je dobiti izbore s većom političkom dobiti, s ekonomskom koristi za gospodarstvo, a sve bez nepotrebnih gubitaka života.
Prvi i drugi štrajk
Prema konzervativnoj gruboj procjeni, svaki dan u sadašnjem valu epidemije privreda Srbije ima više od milijun i po eura manje zarade nego što se realno očekivalo nakon vanrednog stanja. Polazim od činjenice da će još najmanje godinu dana poslovanje gospodarstva biti pod dvostrukim učinkom neposrednih ograničenja mogućnosti i načina poslovanja, kao i pada potražnje koji je posljedica samih ograničenja, ali i opće krize u Srbiji i šire. U izračun je uključeno trenutno pojačano negativno djelovanje oba ova čimbenika. No, ne uzimaju se u obzir povećani troškovi liječenja za državu (koje će također platiti gospodarstvo) i lančane posljedice koje će dugoročno proizvesti povećanje neizvjesnosti i propast najugroženijih tvrtki.
Za razumijevanje ovog vala, kao i načina na koji se epidemijom može drugačije upravljati, korisno je pogledati iskustvo izvanrednog stanja, iako je sigurno da se takvo iskustvo neće baš ponoviti. Za tim ne bi ni trebalo biti potrebe, s obzirom na to da su se sada svi – i gospodarstvo, i država, i građani – prilagodili neizbježnim novim uvjetima poslovanja.
Kao i tada, novi val izravno zahvaća mikro, mala i srednja poduzeća i poduzetnike (MSP) koji čine jezgru domaćeg poduzetništva.
Tijekom izvanrednog stanja glavni niz mjera bila je zabrana aktivnosti koje uključuju bliske kontakte ili okupljanje većeg broja građana (hoteli, restorani, osobna njega, tržnice i trgovački centri). Istraživanja CEVES-a pokazuju da svaki peti, uglavnom mikropoduzeće, te najmanje svaki treći poduzetnik (s ukupno oko 230 tisuća zaposlenih) nije mogao poslovati. Osim djelatnosti kojima je zabranjen rad, blokirani su i poduzetnici i radnici stariji od 65 godina, kojima je zabranjeno kretanje, kao i oni koji nisu mogli riješiti problem prijevoza zaposlenika. Za većinu poduzeća, međutim, prvi udarac bila je potreba za poslovanjem na siguran način. Uspostava fizičke distance, rad u smjenama, korištenje zaštitne opreme i dezinfekcijskih sredstava, prelazak na digitalno poslovanje i rad od kuće u najvećoj mogućoj mjeri – sve je to sa sobom povlačilo troškove koji u određenoj mjeri opterećuju poslovanje i nakon izvanrednog stanja.
Za dvije trećine malih i srednjih poduzeća, koja djelomično ili potpuno nisu mogla uspostaviti rad od kuće, skraćeno radno vrijeme bilo je veliko ograničenje. Maloprodajne trgovine također su drastično pogođene skraćenim radnim vremenom i velikim brojem neradnih dana. Tome treba pridodati i probleme otežane nabave i transporta robe – probleme koji su se, kao i s time povezani povećani troškovi, i dalje osjećali osobito u izvozu i uvozu robe.
No budući da su prilagodili svoje poslovanje, glavni uzrok gubitka prihoda za mala i srednja poduzeća bio je pad potražnje. Tijekom izvanrednog stanja čak 40 posto malih i srednjih poduzeća imalo je gubitak prihoda veći od 50 posto, a tek svaka četvrta tvrtka i svaki peti poduzetnik imali su prihode u skladu s očekivanjima prije epidemije. Čim je izvanredno stanje ukinuto, neke djelatnosti su imale čak veću potražnju nego inače (frizeri, na primjer), dok su se druge suočile s trajnijim padom. Pojedini sektori, posebice oni koji se tiču turizma, suočeni su s posebno velikim padom – u svibnju je Srbiju posjetilo 87,6 posto turista manje nego u istom mjesecu prošle godine. Realno je bilo očekivati da će potražnja za ostalim izloženim djelatnostima ostati na smanjenoj razini, ako se javnost stalno podsjeća na potrebne sigurnosne mjere. Za neke niše (međunarodni kongresni turizam) bilo je posve jasno da neće sami pronaći srednjoročno rješenje. Umjesto toga, u lipnju i srpnju zanemarivanje strogih sigurnosnih mjera i stvaranje atmosfere “pobjede nad Covidom” prvotno je podiglo poslovanje ugostiteljstva i sličnih djelatnosti na iznenađujuće visoku razinu.
Sada je njihov pad puno dublji, manje zbog ograničenja, više zbog pada potražnje i opreza građana. Mala i srednja poduzeća izašla su iz izvanrednog stanja s puno energije. Covid ih je zatekao u prvom zaletu gospodarskog rasta od prethodne krize, a istraživanja CEVES-a pokazuju da su u međuvremenu značajno povećali izvoz i značaj za srpsku ekonomiju, pa čak i akumulirali rezerve – tijekom izvanrednog stanja samo jedan postotak malih i srednjih poduzeća je otpušteno .
Elan i rezerve
Prvi paket gospodarskih mjera služio je za popunjavanje dijela rezervi koje su MSP potrošili tijekom izvanrednog stanja. Kao takav bio je opravdan, a njegovo kašnjenje (suprotno mojim očekivanjima) pokazalo se manje bitnim. Otprilike dvije trećine poduzeća posegnulo je za odgodom plaćanja poreznih dugova (mnogo manje ih je iskoristilo moratorij na kredite jer se mali dio malih i srednjih poduzeća uopće zadužuje). Također, dvije trećine tvrtki navodi da su se za rješavanje financijskih poteškoća tijekom izvanrednog stanja oslanjale na vlastite rezerve te pomoć obitelji i prijatelja, a preko 90 posto ih je uzimalo (ili primalo bez zahtjeva) minimalnu plaću. No, u anketama ih je samo 5-10 posto reklo da su Vladine mjere utjecale na njihovu odluku o (ne)otpuštanju radnika. Otprilike četvrtina rekla je da nije imala poteškoća s plaćanjem.
Najveća cijena novog vala leži u krahu tog optimizma i besciljnom trošenju tih rezervi. Održivi gospodarski rast, izgradnja gospodarstva koje nam može osigurati budućnost, postiže se hrabrošću ili ambicijom mnogih poduzetnika koji moraju vjerovati da ima smisla riskirati svoju imovinu i ušteđevinu. Ova kriza nije prilika za nas, ali u njoj i izvan nje perspektive i mogućnost svakog poduzetnika da nađe rješenje, da uloži svoje rezerve u male prilike koje otkrije – moraju se zaštititi. To je moguće samo uz dosljednu i predvidivu, po mogućnosti dogovorenu ekonomsku politiku. U njihovom nedostatku javlja se malodušnost i skupa lutanja. Iako kašnjenje prvog paketa mjera samo po sebi nije stvorilo problem, ono je odraz dubokog problema koji će koštati srbijansko gospodarstvo. Prije svega, raspršimo mit da je prvi paket mjera morao biti tako široko usmjeren i skup, zbog brzine i ograničenog administrativnog kapaciteta srpske države. Sve zemlje s kojima se Srbija inače uspoređuje donijele su prvi paket mjera već u trećem ili četvrtom tjednu ožujka. Srbija je zapravo napravila “najavu” paketa 31. ožujka, a pravi paket tek 10. travnja. Osim toga, sve zemlje u regiji, ali i mnoge druge izvan nje, imale su uže ciljane pakete mjera.
Jedan umjesto svih
Stoga se postavlja pitanje zašto se kasni s paketom mjera? Ne sumnjam da su čekali da “de facto” ministar financija prvo prestane obavljati posao “de facto” ministra zdravstva. Javnosti je dobro poznat razmjer osobnog angažmana Aleksandra Vučića u kontroli zdravstvenih aspekata epidemije u prvom mjesecu krize. Od toga da je trebalo saznati na koju se stručnu pomoć osloniti, preko nabave respiratora u vođenju geostrateške politike, do uloge glasnogovornika Kriznog stožera. U međuvremenu su gospodarstvo i gospodarske vertikale države pripremale prijedloge i pakete koji su čekali odgovor. Prve njegove ekonomske poruke u javnost odnosile su se na očuvanje plaća u javnom sektoru, dodatke na mirovine i povišice zdravstvenim radnicima. Vjerojatno je ekonomiji mogao posvetiti pozornost tek kada su u dijalogu s kineskim liječnicima donesene nove zdravstvene politike (početkom zadnjeg tjedna ožujka). U međuvremenu, čini se da je jedino Narodna banka djelovala autonomno.
Najveći problem u ovoj priči nije što važne odluke kasne, poput formiranja Vlade. Nije nepremostiv problem što su šefovi državnih vertikala razvlašteni – Vučić može smijeniti više od polovice ministara (politika masovnog testiranja usvojena krajem ožujka zapravo je bila ispravna). Problem je što povremena dobit od takvog angažmana ne može ni približno nadoknaditi štetu nastalu nepredvidivošću i hirovitošću takvog odlučivanja na najvišoj razini. Razvlašćuje i paralizira čitavu državnu vertikalu, od vrha do dna. Problem je bitno otežan time što ga prati suptilna, ali učinkovita poruka da se od individualne inicijative malog pojedinca, u državi i izvan nje, ne očekuje ništa. Poruke da se zajedničkim djelovanjem, međusobnim pomaganjem, ali i slobodnom (i poštenom) igrom mnogih malih i velikih igrača u društvu može stvoriti nešto vrijedno za svakoga, nema ni u naznakama.
Kad pogledamo kako druge zemlje donose mjere, vidljivo je da rade na paralelnim kolosijecima. Mjere se pojavljuju u valovima: čas jedan ministar, čas drugi najavi neki korak, vodi se javni dijalog – što na razini nacije, što na razini ministarstava sa svojim izbornim jedinicama. Gospodarstvenici ulažu u prilagodbu novonastaloj situaciji, povezuju svoj interes i zdravlje građana na način koji su samo oni mogli smisliti – digitalizacija, bolja ventilacija, novi postupci koji štite i zaposlenike i klijente. Države podupiru i prate inicijative detaljnim sanitarnim analizama i uputama.
Nemojte me krivo shvatiti čitatelji: privrednici u Srbiji bore se kao lavovi, a pojedinci i institucije posvuda, pa tako i u zemlji, čine koliko god mogu da prilagode svoje aktivnosti i učine ih što korisnijim u ovom trenutku — posebno u projektima koje financira međunarodna zajednica. U vrijeme krize Gospodarska komora istaknula se angažmanom i agilnošću. Ali to nije isto što i mobilizacija vladinih vertikala u akciju odozdo prema gore i od vrha prema dolje. Prvi paket mjera trebalo je shvatiti kao kupnju vremena – pripremiti gospodarstvo i državu za “novu normalu”.
Kao jaje jajetu
I kupio je vrijeme, ali nije bilo pojašnjenja – za što? Neposredno nakon izlaska iz izvanrednog stanja vjerojatno su mnogi gospodarstvenici imali nerealna očekivanja. Manje od pet posto mislilo je da će im trebati bilo kakav oprost duga da bi preživjeli! Svijest da Srbiju čekaju problemi na srednji rok ponegdje je počela sazrijevati tek tijekom lipnja. Produktivno i obostrano korisno političko vodstvo u tom trenutku bilo je da “stvarni” premijer pokrene i podrži nacionalno, ili barem državno, promišljanje o tome kako će to “novo normalno” izgledati, koliko će koštati i kakva su očekivanja. više ne može biti realan. Teško da će itko tko čita međunarodni tisak sumnjati da će ugostiteljski sektor, a posebno hoteli usmjereni na međunarodni turizam, ostati pod nepodnošljivim pritiskom. Što je za njih državna politika pet mjeseci nakon izbijanja krize?
U ovoj krizi bez presedana nitko nema kristalnu kuglu (ili vremena) za izradu ambicioznih politika i strategija. Ali moguće je i potrebno jasno izmjeriti koliki će dio državnih mogućnosti otići na građansku solidarnost, a koji na investicije za koje vjerujemo da nas mogu povesti naprijed? Iza kojih stavova stojimo kao nacija? Treba, primjerice, birati između sljedeće dvije: “ako se ne dogodi nešto puno teže od očekivanog, nećemo dopustiti da država ostane bez ovih ili takvih hotela” ili “ne vjerujemo da će i u ovakvoj krizi neki hotelima treba pomoći da propadnu, kupiće ih netko tko još ima novca”. S nacionalnim dijalogom ili bez njega – koji je od to dvoje Vučićev stav? Umjesto odgovora na ova pitanja, više od dva mjeseca nakon donošenja prvog paketa gospodarskih mjera, počinje najava drugog, koji liči na prvi kao (smanjeno) jaje jajetu.
Autor: Kori Udovički, dr. sc
Izvor: CEVES, izvorno objavljeno u NIN-u
Fotografija: analogicus, Pixabay
bif.rs
